Prolazim pored jedne zgrade. Na njoj osmrtnica. Netko u zgradi tuguje. Ispred dva majstora nose neke kante. Netko u zgradi nešto renovira. Ulazi čovjek s psom. Izlazi dvoje djece. Idu negdje nasmijani. Čuju se ptice, prolaze automobili i čuje se škripa tramvaja. To je život, ni samo lijep, ni samo ružan, već onako svoj... A mnogi jure, broje sate, ne osjete srce kako kuca i dušu koja pjeva... Nema običnog dana. Ljudi vole biti obični... A nisu.
Što je veća doza neznanja, to je veća doza samopouzdanja... Samopouzdanje je inače pozitivno kad ide uz mudre ljude. Razlikovat ćete ih po tome što će prvi pretpostaviti da ništa ne znate, a drugi će pokušati pronaći u vama ono što znate...