Prolazim pored jedne zgrade. Na njoj osmrtnica. Netko u zgradi tuguje. Ispred dva majstora nose neke kante. Netko u zgradi nešto renovira. Ulazi čovjek s psom. Izlazi dvoje djece. Idu negdje nasmijani. Čuju se ptice, prolaze automobili i čuje se škripa tramvaja. To je život, ni samo lijep, ni samo ružan, već onako svoj... A mnogi jure, broje sate, ne osjete srce kako kuca i dušu koja pjeva... Nema običnog dana. Ljudi vole biti obični... A nisu.
Nikad nisi sama. Kad prigrliš svoje srce, svoje talente, svoje vještine, svoje vedre misli, svoj dah - sjetit ćeš se da to nije nastalo samo od sebe, već zbog tebe.