Prolazim pored jedne zgrade. Na njoj osmrtnica. Netko u zgradi tuguje. Ispred dva majstora nose neke kante. Netko u zgradi nešto renovira. Ulazi čovjek s psom. Izlazi dvoje djece. Idu negdje nasmijani. Čuju se ptice, prolaze automobili i čuje se škripa tramvaja. To je život, ni samo lijep, ni samo ružan, već onako svoj... A mnogi jure, broje sate, ne osjete srce kako kuca i dušu koja pjeva... Nema običnog dana. Ljudi vole biti obični... A nisu.
Toliko ritma, toliko živosti, valova radosti i zahvalnosti nosi jedna kratka riječ MIR. Kad uplovite u to značenje, sve druge opcije i svi nemirni ljudi ostaju po strani, na drugoj obali...