Uvijek sam više razmišljala o svom putu prema naprijed nego o repovima koji su ostali negdje na tom putu... Sve što vam treba za putovanje imate u sebi, a sva iskustva su utkana u vas stoga nema potrebe za prtljagom viška... Ispustite kufer koji vas preteže, jer ste zaboravili da u njemu više nema ništa što bi vas veselilo kad ga na kraju otvorite...
Najveće znakove pažnje uvijek sam primala od ljudi za koje mi se činilo da nemaju baš preveliki razlog biti toliko pažljivi prema meni... To je tako. Pažnja i zahvalnost nemaju odredište. Oni su kao kapljice rose, nježne, a prisutne... I ne možete ih ne osjetiti. Ako dajete bez da mislite gdje će stići i koliko će vam se vratiti, život će vam u obliku nježne rose darovati sve ono što ste nekad negdje poslali. I ne brinite se za formulu, vaše je samo da živite onako kako biste preporučili onima koje volite...