Kao što biljka otpusti list ili grančicu, prvo sramežljivo, tiho, mijenjajući s vremenom boju i odnos prema tom dijelu sebe, tako i mi polako, ali odlučno trebamo otpustiti navike koje nas ograničavaju, ljude koji nas sputavaju, predmete koji nas ne zadovoljavaju, poslove koji nas ne ispunjavaju.
U početku će to biti samo pogled prema nečemu što je na odlasku, okupano čuđenjem nad danima ili godinama provedenim u zajedništvu, a opet nekako nespretno nepoznatim...
Onda će doći do promjene stava, pristupa i odnosa prema onome što još uvijek jest dio nas, ali na odlasku. I kad hrabro odlučimo otpustiti ono što smo nekad zapravo bili mi u malom, zahvalimo na nekadašnjoj povezanosti i prilici da se odvojimo zbog nekog boljeg početka. Sve zalazi i opet se rađa stoga s blagošću i mirom prihvatimo promjene kao dio rasta i otvaranja, a ne zatvaranja pred životom.
U početku će to biti samo pogled prema nečemu što je na odlasku, okupano čuđenjem nad danima ili godinama provedenim u zajedništvu, a opet nekako nespretno nepoznatim...
Onda će doći do promjene stava, pristupa i odnosa prema onome što još uvijek jest dio nas, ali na odlasku. I kad hrabro odlučimo otpustiti ono što smo nekad zapravo bili mi u malom, zahvalimo na nekadašnjoj povezanosti i prilici da se odvojimo zbog nekog boljeg početka. Sve zalazi i opet se rađa stoga s blagošću i mirom prihvatimo promjene kao dio rasta i otvaranja, a ne zatvaranja pred životom.